Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN) definiše genocid kao djela počinjena s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa.
Na osnovu presuda Međunarodnog suda pravde (MSP) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSZBJ) utvrđeno je da je u Srebrenici počinjen genocid.
Srebrenica je grad na istoku Bosne i Hercegovine, koji je u periodu od 1992. do 1995. godine bio enklava pod zaštitom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Većina Bošnjaka, bježeći iz okolnih mjesta i sela koja su bila meta srpskih napada, utočište je pronašla upravo u Srebrenici. U trenutku kada je počinjen genocid, u gradu se nalazilo više desetina hiljada ljudi.
Grad je bio pretrpan izbjeglicama, koje su živjele u školama, automobilima, hodnicima stambenih zgrada, a neki čak i na ulici. Zimi su temperature bile izuzetno niske, ljeti veoma visoke. Hrane gotovo da nije bilo, a jedini izvor vode bila je zagađena rijeka. Vojska bosanskih Srba onemogućavala je dopremu hrane, humanitarne pomoći i lijekova u enklavu, a uz to je grad svakodnevno granatiran.
Zbog humanitarne krize, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je 1993. godine donio Rezoluciju 819, kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom i demilitariziranom zonom. Angažovan je UNPROFOR, otvoren je koridor između Tuzle i Srebrenice, a u Potočarima je uspostavljena baza Ujedinjenih nacija, odakle se nadgledala demilitarizacija grada. Ta demilitarizacija ostavila je bošnjačko stanovništvo bez mogućnosti da se brani od oružanih napada.
U martu 1995. godine, Radovan Karadžić izdaje naređenje da se bošnjačko, muslimansko stanovništvo eliminiše iz enklava Srebrenica i Žepa.
Dana 6. jula 1995. godine započinje ofanziva na „zaštićenu zonu” — grad Srebrenicu i položaje UNPROFOR-a. Vojska bosanskih Srba tada počinje sprovođenje operacije etničkog čišćenja nad nenaoružanim izbjeglicama i pripadnicima UN-a, koji više nisu imali jasne direktive iz komandnog sjedišta, niti mogućnost pružanja zaštite.
U danima koji slijede, grad pada u ruke Vojske Republike Srpske, kojom komanduje Ratko Mladić. Dana 9. i 10. jula, srpske snage zauzimaju sela oko Srebrenice. Bošnjaci, u strahu od masakra, bježe prema Potočarima u nadi da će ih UNPROFOR primiti u svoju bazu. Jedan dio stanovništva pokušava se spasiti bijegom kroz šumu prema Tuzli, ali većinu njih presreću i ubijaju pripadnici Vojske Republike Srpske.
Nakon što je baza UN-a primila određeni broj ljudi, izvan nje ostaje oko 30.000 izbjeglica koji u neizvjesnosti čekaju svoju sudbinu.
Dana 11. jula 1995. godine, vojska ulazi u Srebrenicu. U hotelu „Fontana” održava se sastanak komandanta UN-a, predstavnika civila i Glavnog štaba vojske takozvane Republike Srpske. Srbi nameću svoj plan za uklanjanje muslimanskog stanovništva.
Potpukovnik Drinskog korpusa saopštio je kolegama da će hiljade žena i djece biti uklonjeno, a da će muškarci i dječaci biti razdvajani, privremeno odvezeni u Bratunac i kasnije biti ubijeni.
Muškarci su odvezeni na više različitih lokacija, bez hrane i vode su držani nekoliko dana, a kasnije ubijeni različitim metodama.
Tijela šehida su ukopana prvo u masovne grobnice blizu mjesta pogubljenja, a kasnije uz pomoć lokalnih vlasti premještena u sekundarne masovne grobnice koje su bile udaljene od mjesta dešavanja, sa ciljem da se prikriju dokazi o počinjenim zločinima.